Tri stanja
Osjećanje potrebnosti. Potrebnosti kao zvuk telefona, zvuk kucanja, zvuk koraka, sanjanja, padanja, misli, cvokotanja zuba, šmrckanja, žvakanja hrane. Stvaranja rupice na obrazu. Ujeda insekta. Čak i glasa, zaista. Osjećanje mirisa, gladi, dodira, opet gladi prouzrokovane dodirom, pa dodira i tako skoro do zauvijek. Stanje sekunde, života i do kraja života, možda i poslije toga ako vjeruješ, ali ne moraš da vjeruješ. Svakog i svuda. Kao ćebe i veliki jastuk. Ili možda kišobran. Kišobran kao dobro i loše, hoću i neću, možda hoću ili možda neću. Providan, sa tufnama, prugama, logoom zbilja nebitne firme. Plavi kao nebo, plavokosa djevojka, sve što je plavo. Plavo kao dubina, oči i svašta. Pidžama. Lijeva Papuča jer desne izgleda nema, nema je jer nije potrebna. Ili Džemper obučen samo jednom, specijalno kupljen, promašena investicija sa promašenom namjerom. Svako Ga ima. Po jedan plavi, takav. I plavi Jastuk. Onaj koji te zagrli i bude ti toplo. Svake noći. Ili ne baš svake. Odmakneš se i bude ti hladno. Opet ti bude toplo. Pa hladno jer si otišao. Ali ne možeš da ga poneseš sa sobom svuda. Mada, htio bi. Ne staje u torbu. Nezgrapan je. Možda i ružan onako gledan sa strane. Ne tebi, nije! Voliš ga. Ali topao je ipak samo tebi. Vjerovatno zato što ga samo ti i koristiš. Bilo bi loše da Ga neko drugi koristi. Valjda ga zato i voliš. Korist? Ne. Možda neka malena, nebitna. Ljubav - ali ne takva ljubav ali i takva ljubav. Opet hoću ili neću. Više neću. Ili hoću. Ne znam. Ali potreban je.
*
Svjesni smo da se to dešava ljudima oko nas, ali Nama nikada - zaista nikada. Jer to smo Mi, takvi. I niko nije kao Mi. Oni Drugi, oni su zaista obični. Nisu Mi. Dok, Mi smo oblikovani kao vazduh, nevidljivi, ali nas osjećaju. Nevidljivi, pa podstičemo na govor o nama jer smo interesantni kao takvi, govor koji stvori mrežu. Onu u kojoj se Mi upletemo, pa budemo pojedeni. Na kraju iščeznemo, ostane nekakav skelet - vjerovatno dosadno sivi. Rebra, onako otpadnu na tri strane. Lopatice i jagodice. Koljena i laktovi. Čekić, nakovanj. Kosti koje su Nas činile, dok se sada međusobno neobavezno druže. Ukoliko kost može imati prijatelja. Ali, ne može. Siva je, hladna je. Kao kamen je. Istina - lomljiva, raspašće se, nestaće je na kraju. Ali ne može, tvrdim. Jer je ona potrebna dok je unutra, živa. Kada postane spoljašnjost isteklo je njeno. Jer, oko nje nema nas.
*
Potrošiš makar hiljadu sekundi svakoga dana na želju, malu beznačajnu vjerovatno mršaviju od tebe samog. Neke vjerovatno nezanimljive plavkaste boje, takvu je osjećam - jer se tako ona najlakše utopi i uklopi. I sakrije. Trči ona, pa ti, padaš, da li je to krv na tvojoj cjevanici? Jeste, nebitna je. Teče, tečeš i ti sa njom, ističeš. Hvataš je, opet i opet. A ona je -ha- nestala dok si spustio pogled na haos koji je napravila. Eh, ona. Provlači pesnicu kroz ožiljak, vadi kosti, vadi parče po parče duše ili šta god bilo to unutra, moguće meso, vjerovatno ništa važno - ni njoj ni tebi. Baca na nekakav panj, siječe pogledom, siječe glasom. Kada dodirne, jelo je gotovo. Skuvan si, ispržen. Pojeden kao meso. Sa prilogom sitnijim od tebe samog. Takva je ona. Juriš je hiljadu sekundi svakoga dana. Sedam hiljada sekundi sedmično već postaje cifra za zabrinuti se. Za sebe uglavnom, jer ti si mozak akcije. Ti si odluka, ti si želja na kraju. Juri. Ludače.